muji više nema priču.

Od prošle subote do večeras sam...

¤ Bila na moru.
I shvatila da je sad zapravo najljepše. Nema dječurlije, nema puno turista, a temperature su jednake kao i prije.

¤ Igrala twister.
Prije toga pila malibu, vodku i jack daniels. Bilo je zabavno.


¤ Dva dana (ne za redom) otišla spavati u pet (ujutro) da bih se probudila u sedam (ujutro), kako bih bila u gradu u osam (znate već kad).
¤ Dva puta prešla čitav grad u potrazi za trapericama i tenisicama.
Nisam našla ni jedne.

Primjećujete li nepravdu? (toliko o tome da se uložen trud vraća. aha. pogotovo ako si ženskog spola i kupuješ.)


¤ Dva puta bila u restoranu.
Jednom jela indijsku finu mmm-ah rižu. Drugi put nešto neidentificirano morsko. Bilo je okej.

¤ Navukla se na Pearl Jam.
Posebice na Yellow Ledbetter. Slinila nad onim CD-ima u profilu.

¤ Zajedno s ljudima koji su mi se redovito pridruživali u traćenju ljetnih praznika planirala:
proslavu njihovih rođendana
proslavu vlastitog rođendana
proslavu nove godine
proslavu Dana Brđana (zaboravila sam kako se zove zapravo)
proslavu našeg Dana Brđana (znam kako se zove, ali vam neću otkriti)
zrće druge godine
autoškolu
prvo slupavanje u drvo s nečim što nisi ti doslovno, nego predmet kojim upravljaš (auto je nešto poput štita)
izlet u zagreb (jer tamo valjda imaju dovoljno traperica i za naše riječke guzice te pristojnu količinu tenisica na kojima nema ničeg zlatnog/srebrnog/izbušenog/šljokavog)

¤ Shvatila da sam opet u suprotnoj smjeni sa tonom ljudi.
I onda cvilila prekjučer, jučer i danas, zgražala se nad našom sudbinom, cmizdrila i živcirala druge ljude.
Oprostite.

¤ Dvadeset i jedan put se vozila u autobusu.
Tri puta se posvađala s vozačem.

¤ Pročitala tri knjige.
Od kojih je prihvatljiva samo jedna zbirka pjesama. A ja inače čak i ne volim pjesme.

¤ Shvatila da hitno moram kupiti tonu donjeg rublja.
Ne znam zašto.

¤ Kupila smrdljivo sjajilo i labello.

¤ Došla do spoznaje da svo povrće koje volim stane na kratku listu:

Rajčice
Krumpir
Salata

Hmmm...

Kečap
Pire
... ako u salatu dodam malo tunjevine?

Okej. Volim i krastavce.
Papriku na vege pizzi. XD


¤ Imala sam volju i želju pa sam htjela ispuniti onu štafetu.
Ali mi je došlo do mozga da zapravo i ne posjedujem neke prekul stvari.
Tako da odustajem.

i da, ovo je tempiran post.
još dva sata do kraja kolovoza.

:)

valjda.

Loše stvari koje su mi se dogodile u zadnja tri dana:

- ogromna stonoga zbog koje nisam spavala čitavu noć.
- izgubila sam okladu. :(

Danas sam se probudila u sedam. To što sam po običaju otišla spavati u pet nije bitno. Probudila sam se u sedam.

Izmigoljila sam se iz plahti negdje oko sedam i pol, doteturala do kuhinje, stavila vodu da se grije. Promatrala se u ogledalu dok sam prala zube i zaključila da ne izgledam kao osoba iza koje su dva mjeseca ugodnog nerada. Naprotiv.
Kako bih pripomogla katastrofalnom stanju, svezala sam kosu u rep i zaključila kako se nema smisla zamarati s lećama kada ne možeš ni otvoriti oči pa sam zgrabila naočale.
Okrenula sam tatinu majicu, meni haljinu, u kojoj spavam, na pravu stranu pa je postala dobra i za dan.
°°Etiketa grebe, ako uzmem škare, moguće je da napravim rupu. Vrlo vjerojatno, uzevši u obzir moju spretnost. Zato majicu samo okrenem naopako i odem spavati. Jebiga. °°

Voda je ključala dobrih pet minuta kada mi je do mozga došlo zašto je uopće na štednjaku. Skuhala sam kavu jačine konja ubit, popila tri šalice i otišla u sobu.
Odjednom me uhvatila snažna želja za čišćenjem. Razmišljala sam o tome kolika je vjerojatnost da mi je netko nešto podvalio u kavu dok sam odlazila po Pronto i usisavač. Zaključila da je vjerojatnost mala.

Veći dio dana provela sam u odvajanju odjeće koja još na nešto liči od one koju više ne namjeravam nositi, brisanju prašine, ribanju podova. Svatko tko me zna, vjerojatno mi ne vjeruje. Baš me briga. Čistila sam. Lak na kotima mi se ogulio, bole me uši jer sam muziku pojačala koliko god sam mogla, ponovno sam uganula mali nožni prst na ladicu od kreveta (ne pitajte) ali soba blista.
Nabavila sam svijeće koje, za razliku od prethodnih, ne smrde na domestos.

Obično, kada dođem doma, bilo s kave, putovanja ili iz trgovine, izvadim račune iz džepova i bacim ih u ladicu na noćnom ormariću. To sam počela raditi negdje na početku prošle školske godine, u početku nesvjesno, ali kasnije mi je prešlo u naviku. Sada ih se skupilo toliko da sam ih danas prelistavala više od sat vremena.

¤ Ulaznica za Urbanov koncert.
[Kraj prosinca, bilo je hladno vani, a unutra tako toplo, atmosfera predivna, prigušeno svjetlo pomiješano s dimom.]
¤ Za Gibonnijev.
[Zbog kojeg sam pobjegla s geografije, doživjela nekoliko ultrasramotnih trenutaka. Ali je zato bilo super.]
¤ Hladno Pivo.
[Planeta na kraju. Možda čitaju misli.]


¤ Račun za majicu koju sam kupila u Zagrebu u zadnji čas, zbog koje smo se sramotile trčeći preko Trga bana Jelačića i skoro zaksnile na bus za Rijeku.
Prije toga smo se prežderale u Vinceku. :D
Ali sam je zato nosila cijelu zimu. (Hvala, M.:)

¤ Račun iz Garibaldija iz pradavnog doba prije otvorenja Passage-a. Hrpa nesica od vanilije.

¤ Autobusna karta iz kolovoza prošle godine, kada je Lola kupovala suknju pa smo se nakon višednevog buđenja u podne nadobudno odlučile za odlazak u grad u sedam. Ujutro.
Do devet i pol smo se razbuđivale u praznom Corsu. To nije bilo u planu.

¤ Karta iz kina Croatia. Bio je svibanj, a ipak, točno se sjećam da je toga dana kiša padala toliko jako da sam nosila čizme. Kasnila sam, po običaju, i onda u mraku tražila svoje mjesto u prvome redu dok je ostatak kina coktao i prevrtao očima koje su zlokobno svjetlucale u mraku. Zapravo to ne znam pouzdano, ali vjerujem da jesu.

Onda sam shvatila da zapravo puno dulje nagomilavam stvari.

¤ Fotografija iz petog razreda osnovne škole. Stajali smo točno na 45° sjeverne geografske širine i cerili se na način na koji se cere dvanaestogodišnjaci koji su prošvercali u bus prvu pivu u životu.
Svi su se toliko promijenili.
Popili puno piva od tad.

¤ Čep od Dajine bavarie. :D

¤ Autić iz kinder jaja.

¤ Pronašla sam i crvene mrežaste gaćice (Lolin božićni poklon) koje nisam vidjela od četvrtog siječnja (ove godine) pa sve do sad.

¤ Račun - 2 velika cappuccina iz Malog C. Veselo doba markiranja s Vale. *hug*

¤ Fotka s nekog pradavnog ljetovanja kada sam bila toliko preplanula da je bijela stolica na kojoj sam sjedila djelovala kao da je u vlasništvu one tete koja reklamira deterdžent.

¤ Ona odvratna fotka s krizme. XD

¤ Račun sa Zrća:
bambus, 15
bambus, 15
ledeni čaj, 15
ledeni čaj, 15
a jesmo partibrejkeri.


I sad mi se nekako ide u školu.
Sjedi mi se u četvrtoj klupi u sredini.
Šverca mi se nes na sat hrvatskog.
(a ona dobra teta na kiosku uvijek pokloni keksić.)
Nisam već dva mjeseca bila u fotokopirnici.
Jede mi se sendvič iz Bountyja.
Sjedi mi se na prozoru u knjižnici s kojeg puca pogled na češljaonicu. XD
(žao mi je zbog loše kvalitete, ruke su mi se tresle od smijeha.)




Prepričavaju mi se subote.
Ide mi se na kavu petkom.
Kupuju mi se traperice. Hm. Valjda.

I žao mi je što ljeto završava, ali mi je drago zbog drugih stvari.
Valjda tako treba biti.

Sluša se:
Fakin
Vuglji Vuglji - Connect.
Baš ti hvala Edo.

[I know that I was born and I know that I’ll die.
The in between is mine.]



Ljeto se lomi. Osjeća se to. Ne znam gdje.
[Svuda. U zraku, oko nas.]

Više ne sjedimo u parku planirajući.
[Sada prepričavamo ono što je bilo.]

Smiješno, u lipnju rujan izgleda jako, jako daleko.
Krajem kolovoza imaš osjećaj da je lipanj bio jučer.
[Samo ti to što hodaš bosa, što jedeš sladoled za ručak, što se noću ne pokrivaš niti plahtom... Ne znači više ništa.]

Ali ne želiš promjenu.
[Tužna si, a nemaš razloga za to.]



Praznina u vremenu.
[Koju bi možda i mogla ispuniti najrazličitijim glupostima. Ali ne. Bolje je ležati i buljiti u strop. Živjeti još jedan dan bez cilja u kojem nogama tražiš hladno mjesto na plahti dok ti u ušima odzvanja melodija koju si i ovako čula bezbroj puta. I hoćeš još.]

Mama je kupila nove zavjese.
[I sada krugovi na mjestu gdje sunce dotiče parkete nemaju isti uzorak.]

No ponekad se smiješ.
[Jer neki ljudi pretjerano vole zelenu boju. Neki bi se stalno grlili. A neki sjede na Jelačiću i izgledaju kao da svijet ne spada u područje njihova interesa.]

Noću gledaš u svjetla.
[Katkad je prednost živjeti na brdu. I ovako se potajno voliš voziti u autobusu. Premda je put uvijek isti.]

Čitavo ljeto nisi pogledala niti jedan film sklupčana na kauču. Na neke knjige je pala prašina.
[Zato su japanke uništene.]



make a wish.

[Slušaju se: Pearl Jam - I am mine & U2 - Sometimes You Can't Make It On Your Own.]

Klikalice: prva, druga, treća.

Imam željicu. *trepet*
Da poslušate ovu pjesmu.
Meni se nakon tri godine opet našla na repertoaru.



*sve pogreške u jeziku su namjerne.
*isprika stanovnicima Đakova. Zapravo, ako ste iz Đakova, ne čitajte ovo. :D

* * *

Gledam u jednostavnu papirnatu vrećicu u kojoj se nalaze dva sapuna, mirisno ulje od mandarine, nekoliko vrećica lavande te pomalo izgužvana razglednica i ne vjerujem da sam kod kuće. Još je gore kada pogledam svu onu slanu odjeću razbacanu po sobi. I nema pomoći, lijena sam do boli, odlučujem nakon tjedan dana ponovno uzeti olovku u ruke i napisati post. Tipkat ćemo kasnije, nemam volje paliti kompjuter niti se sjetiti koji je datum. Ovako mi je sasvim dobro.

Neki put događaji su vam jasni u glavi, a da niste sigurni kojim su se redoslijedom dogodili. Je li tako? Meni da. Zato ćete sada dobiti antikronološki posložene komadiće. Tko zna, možda na kraju ispadne u redu.


Besramno skupi autobusić trucka se od Novalje do Zrća. Četiri smeđokose djevojke sjede tako da imaju nesmetan pogled na nekoliko, već prije ponoći pijanih Francuza koji uspostavljaju konverzaciju sa Slovencima.

- werr are you from?
- slovenia.
- *veselo* S-sloveniaaa! I was there! It' s so small.
- ha ha. It is not so small.
- oui. It is.

Pokušavam se sjetiti odakle znam kako je Sloveniju moguće prijeći autom koji je na razervi. Shvatim kako je netko na Korzu prije nekoliko dana pričao da se lampica upalila taman na granici s Italijom, ali ne, neće jedan Hrvat u Sloveniji stavljati gorivo. Pa su je prešli na rezervi i uspješno stigli u Hrvatsku. U međuvremenu, razgovor Francuza i Slovenca znatno je napredovao.

- we stayed at *ime nekog slovenskog sela*.
- where?
- you don't know? But it iz in your country!
- *ljutito* So what?
- you should know it. Slovenia is small country.
- it isn't.
- but--.


Stojimo na terasi kluba Aquarius dok čekamo Lolu koja se izgubila negdje u gužvi zajedno sa zgodnim crncem. Odlazimo po piće, a Ivana ostaje vani. Vraćamo se. Kraj nje stoje tri dečka očite nacionalnosti. Jedan nosi smiješne hlače koje podsjećaju na košarkaški dres, preostala dvojica su niski, imaju frizure inspirirane Tokio Hotelom.
- Germany? pitam.
Odgovaraju potvrdno. Jedan član Tokio Hotel dvojca solidno je ovladao Engleskim. Pričamo s njim, dok košarkaš sakuplja brojeve mobitela i msn-e. Smijemo se jer se ne možemo sporazumjeti. On je u stanju sklepati njemačko-španjolsko-englesku rečenicu, što je pohvalno, ali ne pridonosi uspješnoj komunikaciji. Na kraju se svi sretno cerimo jedni drugima. Oni odluče otići u apartman, već je jutro. Košarkaš nas ljubi u oba obraza i maše. Sljedeći dan zatrpavaju nas pozivima. Mi namjerno ne dolazimo.
A jadni.


Plešemo kraj bazena. Neki Slovenac ostavio nam je sigurno pola litre koktela. Dok ga vraćam natrag na pod govorim:
- blažen bio Slovenac.
Cerim se s Mirtom. Taj prizor promatra dobrodušni Švabo. Ili Čeh. Ne sjećam se više. Valjda je mislimo da uzimamo tuđi koktel pa nam je odmah ponudio svoje slamke. Car.
- Girls, where do you come from?
- Croatia.
Gleda u nebo i smije se.
- not again.
- What? cerim se.
- Here, everybody is from Croatia. Or Italy.
- You forgot Slovenia.
- Yes, Slovenia. Why, o why do you make holidays in your own country?
- This is the best you can get.
Valjda je zaključio da smo u pravu.
- cocktail?
- of course.


Ma ne. Nismo mi sponzoruše. Ti turisti spontano časte. Stvarno. A i ne samo turisti.
Jednog dana, moguće da je bila srijeda, vratile smo se sa Zrća u Pag oko šest i trideset i nadobudno zaključile kako je pravo vrijeme za plažu. Sestrična i ja smo pokupile luftić i bose hodale po hladnim pločama. Inače sam potpuna antiluftićka, mrzim te madrace, podsjećaju me na one ljude koji na plažu ne odlaze sa ručnikom, kremom i novčanikom, nego sa sobom nose pola dnevnoga boravka plus suncobran. Trebala nam je kava. Očajnički nam je trebala kava. To nam je u obitelji. Kafić na plaži se tek otvarao pa nam je naki čistač napravio vrlo dobru tursku kavu. Odjednom smo zamjetile komešanje na plaži. Dvadesetak dvometraša trčalo je do kraja, pa se okrenulo, prošlo kraj nas, okrenulo se, trčalo natrag.
-ajme vidi Džomba.
Kolektivni grin.
- Uu Vori. Špoljarić. Šola.
Šola je trčao iza ostalih. U trenutku kada smo to komentirale, prolazio je kraj nas. Čistač je vikao: 'Šola, cure te zovu na kavu!'.
- Cure može kava?
- Naravno.
Luđaci trče u sedam i trideset. I naši rukometaši. Zato valjda i jesu zlatni. Ah.
Zadrijemale smo na stolicama. Konobari su već stigli.
- Cure može kava?
- Aha.
- Evo mi častimo.
- Blaženi bili.

To jest, bili su dok mi konobar-sezonac iz Osijeka nije popljuvao Rijeku. Kaže da je ružna. Onda se ispostavilo da je samo prošao kraj grada. Pitala sam ga kako može nešto tako tvrditi za nešto što nije niti vidio. Rekao je: 'Ne znam.'
Nije da ne volim Slavonce. Ali primjećujem da se sa ljudima koji žive istočnije od Zagreba slabije slažem. Gotovo bez iznimke.

Na primjer.


Paški klub Vanga. Jedan ujutro.

- Bok.
- Bok.
- Kako se zoveš?
- Ira.
- Mira?
- Ira.
- Irina?
- Ira jebote. Nisam rekla jebote. Ali pomislila sam. To se važi.
- Ja sam (Nemam pojma kako se zove. Recimo Damir.) Damir.
- Drago mi je.
Nije mi bilo drago. Bio je niži od mene.
- Odakle si?
- Iz Rijeke. Ti?
- Iz Đakova.
Krasno. Krasno. Dođem na Pag, a lik iz Đakova mi stavlja ruku oko vrata. Zamišljam Ivanin izraz lica u trenutku kada bih joj rekla da sam bila s nekim iz Đakova i mičem ruku.
- Lijepa si.
- Što da ti ja sad kažem?
- Ne, ali stvarno si lijepa. Nisam dugo vidio tako lijepu curu.
- Aha.
- Ti je ko kad to rekao?
Ne nitko mi nikad nije rekao ništa ni približno slično, eto Damire iz Đakova. Najbolje da se sklonimo u najbliži grm i obavimo to što si namjeravao obaviti samnom, možda nas netko i fotografira kasnije pa se vrati u svoje Đakovo i svima govori kako si bio sa lijepom curom iz Rijeke.
- Ne znaš ni kako se zovem.
- Znam.
- Kako?
- Nekako sa I.
- Aha. Bok.


Kalypso. 23:30.
Upravo je netko provalio kako mu je mama dala deset kuna za Zrće.
- Konobar, 0,003 kole molim.
Presavijala sam se od smijeha i kraj mene se odjednom stvorio neki tamnoputi tip.

- English?
- Yes.
- Si tljepa.
- I'm not blind.

Govori ti da si lijepa glupačo. Ne slijepa. XD

- O, thank you. You have to say 'Ti si lijepa.'
- Si si ljepa. Ok?
- ok.

Zvao se Bernardo (Berr-nah-dou) i došao iz Brazila. Jako mu se sviđa Hrvatska. Imao je prijatelje iz Švicarske kojima sam obećala da ću se vratiti do jedan kako bih plesala s Berrnahdouom, ali sam zaboravila.


6 ujutro. Penjemo se do autobusa.

- Girls, do you speak English?
- Yes.
- Where can we buy ćevapi?
- Now? :D
- Yes.
- I don't know. In Novalja. Maybe.
- Do you go to Novalja now?
- No, we're going to Pag.
- How will you get there?
- By bus.
- At this time?
- Yes.
- I love this country! Really. It's great.

U autobusu smo upoznale Ruse koji tvrde da su Hrvatice najljepše žene koje su ikada vidjeli. Zbunjeno su gledali u naše rimljanke i mrmljali:
- Croatian shoes.
Kod ruskinja valjda nisu u điru. Možda je prehladno.

I tako. Nemam više ni volje, ni vremena, ni živaca. Jasno da nisam rekla sve. Ovaj blog je javan! :D
Baš sam vesela. Zbog razgovora na lošem engleskom, plesa, hodanja, nespavanja, masnih bureka u sedam ujutro i dugih šetnji s fotoaparatom. I kupala sam se. Poprilično potamnila. Bilo je lijepo. Stvarno.

Osim što mi se pokvario fen čim sam stigla na Pag. Pa sam sušila kosu prirodnim putem. To je znalo potrajati. Ali nema veze. Ima nečeg zabavnog u sitnim nezgodama.
Udebljala sam se. Ah. Što sad...
Lubenice. :D

Za kraj, nekoliko fotki.

Započela sam pisanje tugaljivog posta u kojem sam se jadala o nepisanju, nejedenju i nespavanju. O tome kako u zadnjih nekoliko dana nenormalno puno čitam i, možda najvažnije, o misterioznom nestanku ledene cedevite iz vrča. Njurgala sam zbog nekoliko kišovitih/kišnih/kišastih (eto ti na, k :P) dana. Postala bolno svjesna činjenice da ću za točno mjesec dana smjestiti svoju guzu na neudobnu školsku stolicu i na francuskom, vjerojatno, pisati sastav na temu: 'kako sam provela ljetne praznike'. Trebalo bi ih zakonom zabraniti.

U isti taj post uspjela sam ubaciti čak i nešto edukativnog sadržaja: u dva ujutro ispred računala ne konzumirajte griotte koje je vaša mama dobila za rođendan i Nescafé u krigli jer:

1. sljedeći dan snaći će vas majčin gnjev (ili je to zato što sam je zaboravila nazvati? gozna sam kćer.) zbog pojedenih slatkiša.
Rješenje: Nema ga. Mama je poput mene. Ne može se ljutiti dulje od pet minuta. Ne paše joj uz karakter. Ta ljutnja, mislim.
2. Tipkovnica, stol i miš bit će neprepoznatljivi i ljepljivi. Mucavi nakon što to stanje pokušavate popraviti wc-papirom.
Rješenje: pronto legno pulito sa sapunom. Super čisti. Kasnije ćete saznati da je to za podove. Drvene. Morat ćete pretrpjeti sestrin komenar: 'znaš, možda bi mogla uključiti jebeni TV. Barem jednom u pola godine.'
Ali ona pretjeruje. Prigovore ćete lako zaustaviti prodikom u kojoj ćete spomenuti svakodnevno (prelistavanje) temeljito čitanje dnevnog tiska. A možda i nemate sestru. Ili gledate TV. Onda super.
3. krigle se teško peru. U kući u kojoj se nalaze tri TV-a, dva računala i osam mješalica za kavu, ali niti jedna perilica za suđe – to može biti nezgodna stvar.
Rješenje: Sljedeći put upotreba obične šalice je preporučljiva. Premda u nju ne stane pola litre kave. Pola litre kave nije zdravo.

Onda mi se u glavi pojavila slika uobičajenog zimskog dana.
Tri sata star mrak kada u osam sati izlazimo iz škole. Spuštanje niz bijelosive stepenice, plavo labello, brzo hodanje, čvršće omatanje šala oko vrata dok vjetar petlja kosu. Nekoliko minuta kasnije netko će izvaditi dlanove iz džepova jakne, položiti ih na vrata kafića i otvoriti ih.
Mekane fotelje i tiha glazba pomiješana s dimom. Razmišljanje o zadaći dok se netko ne sjeti kako sutra pišemo test. Kratka tišina, i onda se pojavi konobar koji i ovako zna što ćemo naručiti. U jednom trenutku, možda dok se netko smije, pomislite: 'da je barem ljeto'.

I onda sam sve izbrisala.


Jer, ukoliko jednog takvog zimskog dana, u kojem ljeto izgleda godinama daleko, odlučim proći kroz arhivu na blogu, ne želim vidjeti nervozu, tugu i žaljenje niti u jednom ljetnom postu.
Želim se sjetiti restorana u kojem sam namjeravala jesti tajlandsku hranu, kako bih naručila meksičku i došla do zaključka da je indijska najbolja.
Želim se sjetiti trenutka u kojem je dečko na Kontu odjeven u majicu na kojoj je pisalo 'Cradle of Filth’ s mobitela pustio pjesmu Seana Paula.
Želim se sjetiti kako mi je torba izgledala nakon što je na nju palo 34,87% aurora umaka iz vegeburgera.
Želim ubuduće znati razlikovati ljuti feferon od krastavca, kako u mislima više ne bih morala proklinjati dosadašnje profesore iz biologije dok mi suze idu na oči.
Želim ljeto. Onakvo kakvo bi trebalo biti. I kakvo je.



Idem na Pag. Vraćam se neznamkad. Možda 14.8. Možda.

Nepouzdana, kao i uvijek.
Već sutra namjeravamo zapartijat. I neka.


Znam da je liquido. I da je bila u điru pred skoro deset godina. Ali paše. Jednostavno da.



i još samo jedna:



pa eto. naći će se jedna osoba koja se pretvara da redovito ne čita moj blog. koja će shvatiti sve tri. nema puno veze s tekstom. i onda ta osoba može poslati poruku. pa možda možemo na kavu. kad se vratim. a ostalima pozdrav. uživajte. ja hoću. :D